Nemam povjerenja u ljudski rod, je li revolucija uzaludna? [TXT]

Rijetko pišem u prvom licu jer vjerujem da na to imaju pravo samo pravi meštri, stari lisci poput Inoslava Beškera ili Igora Mandića, ali danas svaka šuša ima kolumnu i iz prve ruke svekolikom čitateljstvu piše o svojoj velikoj pameti pa što ne bi i ja nakon 20 godina tipkanja. Iz prve ruke, u prvom licu, u blatu od ega do brade. U prvom licu jer drukčije ne mogu izreći misao koja mjesecima želi vani, urla i vrišti u meni. Strašna je i užasna, a tako je brutalno jednostavna. Pa kaže: Nemam povjerenja u ljudski rod. Ne vidim kako ovom svijetu uskoro može biti bolje. Ne vidim svjetlo na kraju tunela. Ne vidim načina kako svijet globalno može prebroditi ovu krizu i stvoriti novo, bolje društvo, svijet dostojan čovjeka. Volio bi da ne mislim tako, bio bi najsretniji da vjerujem u ljudski rod, u ovu zapadnu civilizaciju u kojoj sam rođen, doduše taman nasred raskrižja sa istokom, ali još uvijek dovoljno zapadno da budem žrtvom zapadnjačkog načina života, demokracije i liberalne ekonomije, svih tih izmišljotina ovog modernog i nadasve sjebanog svijeta.




Dopustili smo im da se bogate, što smo drugo očekivali?

Iskreno, nemam pojma što bi trebalo napraviti da bude bolje i nikako ne shvaćam kako bismo mi ovakvi mogli i znali uspostaviti direktnu demokraciju kao logičan početak krpanja nepoštenog sustava u kojem živimo. Istina je ono što kažu prosvjednici s Wall streeta, da manje od jedan posto povlaštenih živi od truda ostalih 99 posto građana zapada i da je ta razlika između njih i nas veća nego ikada jer iako se i jučer ta ogromna parazitska manjina bogatila na našim mukama, ipak smo imali dovoljno njihovih mrvica da nas nije bilo briga što smo potlačeni. Ni tada nismo imali mnogo, ali zadovoljavali smo se svojim prosječnim životima, svakodnevnom kruhu, kilogramu voća, malo mesa, komadu robe jednom mjesečno i odlasku na koncert ili utakmicu kao luksuz koji si možemo priuštiti od onog silnoga rada za njih i njihovo bogaćenje. Imali smo premalo u odnosu na to koliko zaslužujemo i bili smo sretni što još uvijek imamo struju, vodu, a i zrak je još uvijek dostupan i besplatan. Onda se dogodila globalna kriza i mnogi među nama više nisu imali niti za onaj minimum života dostojna ove travestije od života. Pametni su ljudi izračunali da svatko tko radi za plaču, pa bio to nekakav tvornički radnik, sveučilišni profesor ili direktor, tek možda nekih 10 posto (ako i toliko) radnog vremena radi za svoju plaču jer ostalim radom sponzorira pokvareni sustav, profit korporacija i nepravedan državni porezni sustav kao i sva ostala beskrajna davanja. Programirani građanin koji niti može, niti smije, a najgore što niti zna za to, prisiljen je tako živjeti jer tako su stvari jednostavno posložene u ovom bolesnom svijetu u kojem smo uvjereni da je većina nepogrešiva i uvijek je u pravu, ali danas pohlepna ogromna manjina očito želi još više, da budemo i doslovno robovska radna snaga. Jer smo im mi to dopustili svojim pognutim glavama. Što smo drugo očekivali?

Ne znam što se sad treba dogoditi i što uopće većina može napraviti. Ne znam slijedi li promjena, ali pouzdano znam da velika, najveća većina tih 99 posto modernih robova uopće nisu svjesni u kolikoj je mjeri ovaj svijet pokvaren i koliko su krvoločni, pohlepni, lakomi i zli oni s vrha piramide. A i uz sve to, mi i dalje živimo jako dobro, bar prema tim bolesnim, općeprihvaćenim standardima, jer previše ljudi još uvijek nemaju niti vodu dostupnu svaki dan i svuda. Kamoli struju i Internet priključak. Tek sad, kad nam je došla voda do grla, možda možemo pokušati shvatiti koliko malo neki drugi imaju, odnosno koliko puno nemaju, tek sad možemo pojmiti što znači Afrika, prebogati kontinent kao živi dokaz modernog imperijalizma i robovlasništva koje je zapravo identično kao u najmračnija doba povijesti, samo su se promijenili trendovi, nazivi i tek je čitav sustav samo malo «uglađeniji», sukladno vremenu i civilizaciji kojoj pripadamo. Prilagođen duhu vremena. Zapravo, budimo iskreni, čak ni sad niti možemo, niti želimo znati koliko je ogromnoj većini nas, ljudi, zapravo loše. Čak ni sad, kad je voda došla do brade, najsretniji smo kad ignoriramo istinu. I odreći ćemo se te istine samo ako nam minimalno (opet) poprave naše patetične živote, barem vrate stvari na staro. Zato bi bilo naivno gajiti iluzije da će se išta promijeniti. Ne postoji super revolucija koja će aktivirati, homogenizirati ovaj potkupljivi ljudski rod. Ujediniti do kraja građane koji su se spremni prodati za tako malo da je to tužno, pa boli. Za vodu, kruh, malo mesa i voća i pokoju krpicu, koncert i utakmicu, prodat će dušu svatko od nas. I nikad se nećemo zapitati zašto radimo tako puno za one iznad, zašto tražimo tako malo za sebe i svoju djecu, zašto robujemo gluposti otkad smo izašli iz pećina.

Ako se revolucija rasplamsa, to je zato što su oni tako htjeli

Ako se Wall street revolucija rasplamsa, neće to biti zato jer su ljudi odlučili boriti se protiv nepravde, nego zato jer je manjina odlučila da bude tako. Dovoljno je samo reći dvije riječi kao dokaz za tu tezu, dovoljno je reći samo George Soros i svima će biti jasno. Prosvjedi su očito jedini legitimni demokratski način za protest protiv nepravde ali mali je korak između protesta i kaosa, nereda, sukoba s policijom i užasa na ulicama naših gradova, a svaki užas je uvijek u njihovu korist. Uvijek. I kad god je neka revolucija u povijesti uspjela i kad god je uspio bilo kakav prevrat, to je uspjelo samo i jedino za to da bi se ista ljudska bagra uspješno infiltrirala u novi sustav i nastavila djelovati u interesu onih na vrhu piramide. Mi samo slijedimo njihov upgrade, uvjereni da pokrećemo svijet kroz povijest. Tako je bilo oduvijek, bez presedana. Očito, tako se razvijamo. Učimo na pogreškama i napredujemo nepredvidivom evolucijom, samo ostaje gorka činjenica da ova današnja civilizacija, ovi današnji ljudi naprosto nisu na razini zadatka. Nevjerojatno je i morbidno koliko baš danas, u doba ogromnoga znanja i besprijekornoj umreženosti informacija, ljudi nisu svjesni svijeta u kojem žive, ne vide niti žele znati što se događa. Čak ni kada je istina ispred nosa. Štoviše, posebno ne kada im je istina ispred nosa. Radilo se o privatnim bankama kamufliranima u nacionalni monetarni sustav, nehumanim religijama koje se bogate i funkcioniraju poput korporacija ili pokvarenim političarima koji kupuju birače lažima, tjerajući im strah u kosti izmišljenim komunizmom i bilo kakvim drugim nepostojećim unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Strah je moćno oružje, oduvijek. Nema velike razlike između obespravljenog i sustavno medijski zatupljivanog i od sustava programiranog građana u Hrvatskoj, SAD-u ili bilo gdje drugdje u zapadnoj hemisferi, a isto je na istoku, jugu, sukladno tamošnjim prilikama, kulturi, društvenim tokovima… Nema velike razlike između zadrtog, ustrašenog i sustavno, namjerno zaglupljivanog birača Jadranke Kosor ili Sarah Palin. Da stvar bude još gora, iz perspektive nacije koja dominira svijetom, birač Palin je definitivno gluplji, neobrazovaniji i indoktriniraniji od iste kategorije birača njezina hrvatskog pandana. Usporedba, dakako, važi u oba smjera. Jasno, spomenute konzervativke samo su lutke u toj igri, lutke čiji ih ego u tom fenomenalnom piramidalnom sustavu hrani iluzijom veličine mada su apsolutno nevažne u svakom pogledu. Ego je zajebana kategorija, pogotovo kad se radi o političarima. Nema toga što umišljeni vođa neće napraviti za mjesto u povijesti.

Ako se usudimo odreći spinova, velike filozofije i prestanemo se praviti pametniji nego što jesmo, ako se uspijemo barem na trenutak osloboditi ega i iluzija o osobnoj veličini i ako možemo samo na trenutak biti sposobni pogledati na stvari iz perspektive nevinog, neopterećenog djeteta, shvatit ćemo da se ovaj naš svijet danas ne razlikuje previše od vremena faraona ili drevnih, antičkih careva. Možda jedino uz razliku što se u to vrijeme zaista znalo tko je na vrhu piramide, tko sjedi na zlatnom prijestolju. Jer od tad je prijevara uznapredovala to tih razmjera da je vrag doslovno uvjerio ljudski rod da ne postoji i sukladno još jednoj sjajnoj misli, onoj akcijskoj, hollywoodskoj, da se najbolje od policije sakriti usred policijske postaje, tamo gdje te nikad ne bi tražili, možemo zaključiti da je vrh piramide tamo gdje nikad ne bi pomislili tražiti čak ni kad bi se usudili vjerovati da vrh zaista postoji. Tko bi išao tražiti na sedam brežuljaka, u sjeni obeliska, ali ako ništa drugo, ako već ne možemo locirati gdje je i tko je «capo di tutti capi», možemo barem shvatiti napokon da oni tobože demokratski, od naroda izabrani lideri, definitivno nisu ništa drugo doli lutke. Ništa manje potrošni od nas, samo malo više kotiraju u piramidi.

Revolucija nije na ulici nego u nama samima

Uz sve ovo crnilo i pesimizam, na kraju bi ipak bilo pošteno reći da ljudi čak i kada su ovce nisu životinje jer imaju srce, malo pameti i humanost koja često dolazi do izražaja baš onda kad im najviše gori pod petama. Očito, nove renesanse neće uskoro biti i teško je natjerati se za biti toliki optimist da bi mogli vjerovati da se bliži nekakvo ugodno doba vodenjaka i globalnoga sklada. Ipak, treba vjerovati. Ne znam mogu li ljudi evoluirati do tolikog savršenstva da će piramida na kraju izgubiti svaki misao ali objektivno, piramida je aktivna, a razlika između njezinog vrha i nas na dnu prevelika je. Kroz čitavu povijest samo se ciklički mijenjaju njezina visina i širina. Zanimljivo za ovu našu matematičku dimenziju, što je visina piramide manja, njezino je dno šire, što je više potlačenih, manja je razlika između onih na vrhu i onih na dnu, proizlazi iz matematike. Naravno, život nije matematika, piramida je metafora i pitanje je, je li uopće moguće u ovoj 3D iluziji da se visina piramide izjednači sa svojim dnom, da piramida jednostavno nestane, sve se svede na jednu ljudsku razinu bez tlačenja odozgo. Možda je baš to cilj, da naučimo živjeti bez potrebe da tlačimo ili budemo tlačeni. Nažalost, u ovom trenutku evolucije mi to ne možemo, niti bi znali kako. Stoga, jedino što možemo sada je krpati ovu jalovu demokraciju i liberalnu ekonomiju, smanjiti razliku između beštija koji se bogate od našega rada i izboriti se za barem malo dostojniji život. Ukratko, nametnut će nam opet iluziju da možemo opet biti sretni s pitkom vodom, malo mesa i voća, odjećom i utakmicom nedjeljom. Što je neusporedivo više od naše afričke brače koju, realno, baš i ne doživljavamo braćom jer su crni, a većina je sigurna, mada neki od njih to neće izgovoriti, da smo i superiorniji od njih. Na kraju krajeva, da nije tako i Bog bi bio Kinez, crnac ili nekakav drugi nebijelac, a tko je ikad vidio barem neku renesansu sliku, baš kao i Sarah Palin i svi zapadni desničari, zna da je Bog bijel i da ima plave, arijevske oči. Dok god nas uspijevaju uvjeriti da nismo na dnu piramide, a pogotovo ako nas uvjere da pripadamo svetom narodu velike tradicije, a imamo i nešto njihovih mrvica, bit ćemo zadovoljni. Povijest je proces koji se događa između tih oscilacija, naše migracije između tlačenja. Potkupljivi kakvi jesmo, oduvijek smo sretni kad imamo minimum kruha i igara i nekoga ispod naših nogu, tek toliko da znamo da nismo najjadniji. Povremeno, to nas čak čini sretnima, ta vražja spoznaja da i mi možemo gaziti nekoga, kad eto, netko već gazi po nama. Kad ubijemo taj vražji ego u sebi, možda postanemo slobodni. Dotad, sve su revolucije uzalud. Jedina prava revolucija je u nama.

Autor:
Ante Pancirov
Izvor:
Skriveno.com