Jan 13, 2015

Emir Kusturica: Strah i džins nikada ne izlaze iz mode

Ako zaboravimo na sukob hrišćanske i islamske antropologije i istinu da taj sukob proističe, između ostalog, iz ideje da islam nije prošao kroz renesansu, kako tvrdi nobelovac Harold Pinter, ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo solidarni sa svima koji su u stanju da se šale, da nas nasmeju i učine nam život lepšim.




„Ne pucajte u pijanistu”, bio je naslov Trifoovog filma i ujedno vrhunac surovog poetskog izraza. Šezdesetih godina to je zvučalo šokantno. Od filma Fransoa Trifoa i njegove poetike danas je ostalo samo sjećanje. Ljudski život u holivudskim filmovima vrijedi, u najboljem slučaju, koliko i metak ispaljen direktno u ljudski mozak, a krv je, od pojave Kventina Tarantina, tekla u kantama – to su potoci i rijeke prosute crvene boje koja,nažalost, kada se uz novu texnologiju pojavi na platnu, djeluje žešće i više plaši nego krv u životu. Danas najčešće izaziva podsmjeh.



Kada simpatični ubica u Kventinovom filmu rokne slučajno u glavu čovjeka koji sjedi u automobilu pored njega, jedini dramatični problem koji se kasnije javi jeste pitanje kako se rešiti tela. Svi se smiju. Sve je obrnuto od onoga što je u vrijeme Fransoa Trifoa očekivao Žan-Lik Godar, režiser koji je u povoju novog talasa govorio kako krv koja se prosipa na filmu nije stvarna. Stvari su se različito razvijale u poslednjih trideset godina i završile na drugoj strani od onoga što je propovjednik jednog i rodonačelnik novog talasa u Francuskoj očekivao.

Poslije Drugog svjetskog rata krv se pojavila u jednom filmskom žurnalu u kojem je neki violinista ležao u lokvi krvi nakon pada Berlina. Užasnuti gledaoci su tada prvi put vidjeli krv na platnu. Od tada je ona postala najpoželjnija tekućina u medijima. Ubistvo karikaturista nije samo zastrašivanje onih koji bi da se našale ne samo na svoj račun („Ebdo” karikaturisti su se šalili na račun Hrista vrlo često), to ubistvo nas je samo podsetilo na nepodnošljivu lakoću kojom se svuda po svijetu prosipa krv. Na platnu i u životu. Ima li tačke na svijetu gdje se ne radi na tome da bude haos?

Krv lipti sa platna i svaku protuvu koja gluvari po gradu preživljavajući svoj primitivni usud i neuravnoteženu prirodu, pretvara u potencijalnog masovnog ubicu. Time se ne hrani samo suprotstavljena ideologija, kako kažu, islam koji se bori protiv krstaša. Tu se ishranjuje i ogromna socijalna arena koja, kao u gladijatorsko vrijeme, čeka da joj se u televizijsko novinski koloseum ubaci novo krvarenje. Najčešće stradaju nevini, začuđeni, nenaoružani kao što su bili karikaturisti „Ebdoa”!

Odakle nekome pravo da im oduzme slobodu da se šale? I ne samo tu slobodu nego i život. Video koji pokazuje ubice u akciji „Ebdo” kao da je istrgnut iz savremenog filma, ali to je samo površni utisak. Zastrašujuća ubistva karikaturista su trajno opredeljenje sadržine holivudske dramaturgije koja nije samo filmski izraz nego sada već vidimo politički i strateški smisao. Ta strategija izjednačava stvarni život. Televiziju i filmsko platno. Krv se proliva po nama iz iste kante, a kada na televiziji u udarnom terminu ne ugledamo nijedan masakr kao da nam je dan propao. Na našoj televiziji, najčešće, ako toga nema u svijetu onda se traže masovne ubice u raznim srpskim provincijama.

Ubistvo dragih kolega umjetnika ne smije da nas zastraši. Šala je najmoćnije ljudsko oružje, najbolje jelo, najbolji lijek za duhovno posrnule stanovnike naše planete. Ako zaboravimo na sukob hrišćanske i islamske antropologije i istinu da taj sukob proističe, između ostalog, iz ideje da islam nije prošao kroz renesansu, kako tvrdi nobelovac Harold Pinter, ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo solidarni sa svima koji su u stanju da se šale, da nas nasmiju i učine nam život ljepšim. Uprkos istini da strah i džins nikada ne izlaze iz mode. Da ljudi koji danas vode savremenu Evropu imaju dovoljno pameti, oni bi od napada na redakciju „Ebdoa” mogli da naprave novi, evropski 11. septembar, ali se bojim da za to nemaju dovoljno slobode i autonomije.