Najveća tajna – nepravilan rad unutrašnjih centara i automatizam
Zamisao da je čovjek stroj nije nova, ovakvo stanovište nije strano ni modernim znanstvenicima, na našu iskrenu žalost zapadnjačka medicina, antropologija i neurologija, još uvijek promatraju Homo sapiensa kao bio-kemijsku mašinu sastavljenu od lako kvarljivih i nesavršenih dijelova, dok s druge strane u potpunosti zanemaruju automatske i mehaničke dijelove ljudske psihe.
Kako biste mogli pratiti nastavak teksta molimo vas da pročitate prethodne dijelove “Najveće tajne.”
Jako dobru definiciju čovjekove mehaničnosti je dala takozvana „psihofiziologija“ iz drugog kraja XIX vijeka, jedan od pobornika ovakvog načina izučavanja ljudskog fizičkog i psihičkog postojanja je bio i naš Nikola Tesla, koji je puno puta govorio o automatskom ljudskom djelovanju.
On je smatrao kako ljudsko biće nije u sposobno napraviti bilo kakav pokret ukoliko ne prima vanjske dojmove točnije ukoliko se ne pobuđuje iz vanjskog izvora.
Znanstvenici psihofiziolozi su tvrdili slijedeće:
„Ako bi ljudsko biće lišili svih vanjskih i unutrašnjih dojmova od samog rođenja, a pritom ga pak držali na životu, on ne bi bio u stanju napraviti ni najmanji pokret.“
Naravno da je takav pokus nemoguće napraviti, jer će sam proces održavanja na životu stvarati dojmove kroz pokrete kao što na primjer disanje, hranjenje ili pražnjenje probavnog trakta, dakle kroz brojne refleksne pokrete će se pobuđivati mehaničke radnje i motorički centar.
P. D. Ouspnesky i G. I. Gurdjieff su također smatrali kako je ovakva zamisao zanimljiva zato što jasno pokazuje da aktivnost ljudskog stroja zavisi od vanjskih dojmova, te da naš razvoj i samospoznaja započinje odgovorima na takvo ljudsko djelovanje.
On je smatrao kako je svaki od centara u stroju savršeno prilagođen primanju određene vrste dojmova i primjerenom odgovaranju na iste. Kada naši centri pravilno rade, rad stroja se može proračunati i mogu se uvidjeti budući događaji i reakcije stroja, drugim riječima možemo proreći što će se dogoditi s takvim strojem, čak možemo i upravljati s njim. No naši centri uglavnom ne rade onako kako bi trebali, čak i kada se radi o zdravom i naočigled „normalnom“ ljudskom biću.
Uzrok neravnomjernog rada centara je u činjenici da su centri tako napravljeni da mogu na određen način zamijeniti jedan drugoga. Priroda je prvotno, napravila stanoviti „back up“ da bi zaštitila ljudsko biće u slučaju da jedan od centara prestane s radom. S obzirom da prekid rada određenih centara može biti fatalan, sasvim je normalno da se priroda pobrinula za dupliciranje određenih sustava.
Problem nastaje tada kada centri rade na prekide i kada jedni od drugih kradu prvenstvo zato što čovjek ne poznaje svoj vlastiti stroj i zato što radi na svoju vlastitu štetu, koristeći određene centre koji nisu napravljeni za upravljanje određenim funkcijama. Neuvježbani i nerazvijeni stroj rijetko radi na način da svaki centar u našem umu i tijelu radi baš za ono za što ga je priroda prvenstveno namijenila. Gotovo svakoga trenutka, centri u ljudskom stroju ostavljaju po strani posao za koji ih je priroda namijenila i pokušavaju „ukrasti“ upravljanje poslovima drugih centara, koji pak sa svoje strane pokušavaju ukrasti posao nekog trećeg centra.
No osim krađe rada drugog centra, događa se još jedan poremećaj u našoj mašini kada je ne poznamo dovoljno, stvar je u tome da centri jedni druge mogu zamijeniti u određenoj mjeri no ne i u potpunosti, zbog toga centri rade nepotpuno i sa smanjenom efikasnošću. Motorički centar može u određenoj mjeri oponašati rad intelektualnog centra, ali on je u stanju proizvoditi isključivo nejasne i nepovezane misli, poput onih nalik snu ili sanjarenju. Intelektualni centar može obavljati posao motoričkog centra, no to stvara jako velike probleme, pokušajte razmišljati o svakom slovu dok pišete, i vidjet ćete koliko ćete biti sporiji i koliko ćete grešaka napraviti.
Možete pokušati još jedan eksperiment, pokušajte svoj mozak koristiti za stvari koje uopće ne iziskuju njegovu pomoć jer se baziraju na takozvanom mišićnom pamćenju što je primarni izraz motoričkog centra na koji mi nemamo voljni ili intelektualni utjecaj nakon što smo donijeli odluku da ćemo nešto tako uraditi.
 |
| Ouspensky i Gurdjieff su danas gotovo zaboravljeni istraživači unutrašnjeg ljudskog univerzuma. Živimo u materijalnom svijetu koji potpuno iskrivljuje istraživanja o eventualnoj ljudskoj psihološkoj evoluciji. |
Ako odlučite silaziti niz stepenice razmišljajući o svakom pokretu, sigurno ćete se zaplesti i pasti, slična stvar bi vam se dogodila dok recimo mijenjate brzine u automobilu ili dok recimo svirate gitaru, jer se mišićno pamćenje događa s tolikom brzinom koju naš intelektualni centar ne može duplicirati i ostvariti.
No dok učite ovakve vještine, bit će uključen intelektualni centar koji će napraviti imprint na mehaničkom centru koji će uobličiti mišićno pamćenje, nakon što naučite određenu vještinu, intelektualni centar će biti potpuno nepotreban za takvo što. Koliko puta ste mislili o zabavi, knjigama, ljubavi, seksu, školi i poslu dok ste pravili ručak, vozili automobil ili biciklu?
Intelektualni centar je potreban za učenje, jednom kada naučimo neku vještinu, takvi pokreti postaju motorički i puno brži.
Svima nam je poznato kada pokreti postanu automatski, naravno da je to stanovito olakšanje, i s vježbom oni postaju sve brži i brži jer mišići nauče što trebaju raditi čak i bez direktnog uplitanja motoričkog centra, taj poptuni automatizam se naziva mišićna memorija, nju najbolje možemo vidjeti kod sportaša, muzičara, ali i kod žena koje na primjer heklaju tolikom brzinom da im ne možemo vidjeti pokrete ruke dok stvaraju komplicirane heklane sheme.
Instinktivni centar može preuzeti zadatak emocionalnog centra, to se najbolje može vidjeti u automatiziranim pokretima za vrijeme seksa kada nam se umjesto paleomamalijskog i neomamalijskog centra u mozgu uključi R kompleks ili reptilski mozak s kojim seks postaje automatizirana fizička zadovoljština koja nema veze s višim emocijama i osjećajem ljubavi.
 |
| Prastare mistične škole su bile fokusirane na samospoznaju i poznavanje sebe, tek nakon toga učenik je počeo učiti o drugima. Možemo li uopće poznavati druge ako ne poznajemo sebe? |
U nekim slučajevima intelektualni centar može raditi za instinktivni centar, mada može odraditi samo manji dio poslova ovog centra, naročito ako je on povezan za vidljive pokrete, poput pokreta grudnog koša i dijafragme pri disanju, iznimno je važno napomenuti da je opasno miješanje u normalne funkcije instinktivnog centra, osim ako to ne radimo na zadovoljavajući način i uz potpuno i pravilno poznavanje tehnika disanja, točnije meditacije i joge, kao i načina rada kranijalnog živca i njegovih funkcija.
Ouspensky je smatrao kako naši centri rade pogrešno tijekom cijelog života, on je tvrdio da su za to zaslužni naši blijedi dojmovi ili nedostatak istih, naše sporo shvaćanje ili neshvaćanje istih, naše subjektivno poimanje o nama i drugima i svijetu koje nas okružuje i vrlo često poistovjećivanje sa svim i svačim, pridavanje važnosti sebi, drugima, idejama i proizvodima, laganje i neznanje.
I Gurdjieff i Ouspensky su smatrali kako je ljudska zamisao o samim centrima i njihovom radu i značenju pogrešna te da zbog takvog pogrešnog shvaćanja nanosimo štetu sebi i drugima. Osim ove konstatacije oba dva metafizičara su shvatila još jednu važnu stvar, a to je ogroman gubitak fizičke i psihičke energije koja se stvara zbog potpuno pogrešnog rada centara.
Nedovoljno razumijevanje rada našeg stroja je obično povezano s pogrešnim opažanjem našeg jastva ili pravog „ja.“ Kada shvatimo u kolikoj smo mjeri podijeljeni unutar sebe, počinjemo shvaćati opasnost koja se može skrivati u činjenici da jedan naš dio radi protiv dugog našeg dijela, a da mi to niti ne znamo.
 |
| Mi se uglavnom fokusiramo na vanjski univerzum i tvrdoglavo odbijamo izučavanje unutrašnjeg univerzuma. |
Na putu samopromatranja i samoproučavanja neophodno je istraživati ne samo ispravan već i nepravilan rad centara, u stvari jedna od najvećih pogrešaka ljudi koji su odlučili krenuti putem eventualnog psihološkog napretka je taj što su se isključivo fokusirali na dobro u sebi i oko sebe, praveći se da loše uopće ne postoji, problemi i pogreške neće nestati ako se pretvaramo da ih nema, oni se tada u stvari samo povećavaju, koliko god mi sve više lažemo sebi i drugima o istome.
Nemoguće je upoznati sebe ukoliko ne shvatimo svoje pogreške i nedostatke, ako ne poznamo sebe nismo u stanju upoznati ni druge, ako ste čitali prethodna dva dijela „Najveće tajne“ mogli se vidjeti kako izgleda metafizička podjela na kategorije ljudi, četvrta kategorija ljudi počinje otkrivati istinu o sebi kakva god ona bila, peta kategorija ljudi je već otkrila svoje pravo težište, stalno ja i takvi ljudi su uspjeli uravnotežiti rad unutrašnjih centara zbog toga su uspjeli aktivirati prvi od viših centara ili kako ih stare metafizičke i mistične škole nazivaju čakre.
Razvoj dolazi sa samospoznajom i spoznajom, to jest znanjem, gubljenje subjektivnog stanovišta i objektivan pogled na sebe i druge je nešto što nam otvara vrata psihološke evolucije ljudskog bića, na nama je želimo li znati pravu istinu o sebi ili želimo li i dalje životariti u šarenoj predstavi o sebi koja je ništa drugo nego li laž.
izvor:
MatrixWorld
