Feb 11, 2013

Werner Herzog

Mrtav kao aktivan filmaš, ali nikad življi kao legenda i kao kreativno vrelo, Werner Herzog, rođ. Stipetić danas ima 60 godina i pomalo je nalik jednom od svojih likova, Nosferatuu: nije ni mrtav ni živ, opasan je i istodobno fascinantan.


Kada je sedamdesetih godina «Novi njemački film» nakon pola stoljeća Njemačku nanovo učinio vrelom filmske imaginacije i novuma, u ulozi perjanica nove generacije našla su se dva karizmatična umjetnika čiji su svjetovi bili iz korijena različiti. Reiner Werner Fassbinder bio je čovjek duboko ubuzet njemačkom kulturom i prošlošću, kroničar društva, tragač za socijalnim i svjetonazornim korijenima onog «Ovdje» i «Sada».



Werner Herzog, njegov jednako romantični antipod, čitav je svoj opus posvetio istraživanju onog što je onkraj tog i takvog Ovdje i Sada.

Pustolov i radikal filma, Herzog je okrenuo leđa ne samo Zapadu i modernitetu, nego i raciju, naraciji i filmskoj formi u onoj mjeri u kojoj je ona preživjela modernistički prevrat. Okrenuo se Drugom u svakom smislu: drugim civilizacijama, drugim podnebljima, drugim duševnim stanjima, drugim spoznajnim putevima. Riskirajući producentski novac, fizičke patnje i život vlastite ekipe i sama sebe, bacao se iz jednog ekstremnog pothvata u drugi gradeći jedan od najzanimljivijih i najopasnijih opusa cjelokupnog filmskog modernizma.


Werner Herzog rođen je u Münchenu 1942. kao Werner Stipetić, noseći prezime oca Hrvata. Odrastao je u bavarskom mekom trbuhu Europe, od rana gajeći pustolovnu strast za filmom. Među mnogim mitovima koji se pletu oko Herzoga postoji i taj da je prvi scenarij napisao s 15 godina i da je prvi film snimio ukradenom kamerom. Posve samouk kao filmaš, debitirao je u 25. godini Znakovima života (Lebenszeichen), ratnom metafizičkom dramom u kojoj se pojavljuju mnogi elementi tipično hercogovske forme i sadržaja: prazni pejzaži, dugi onirički kadrovi, junaci u pobuni protiv društva i kozmosa. Od tog filma pa do Gdje sanjaju zeleni mravi (Wo die gruenen meisen traumen, 1984.)Herzog će u 17 godina snimiti desetak filmova tako različitih po inscenaciji i temi, a opet sličnih po rizičnosti, fanatizmu i opsesivnom traganju za utopijskim Drugim.


U tim filmovima Herzog je išao do kraja, Do kraja svijeta, za početak snimao je u Sahari (Fata Morgana, 1970.), u Amazoniji (Aguirre, gnjev božji 1972., Fitzcarraldo 1980.-1.), u Australiji (Gdje sanjaju zeleni mravi), u Patagoniji (Krik iz stijene, Schrei aus Stein, 1993). Do kraja je išao u fizičkim i psihičkim naporima filmskog procesa: nije čudo da ga je glavni glumac Mick Jaegger napustio duševno uništen snimanjem Fitzcarralda.

Do kraja je išao u istraživanju alternativnih duhovnih stanja: tjerao je glumce da glume pod hipnozom (Srce od stakla/Herz aus Glass, 1976), za glumca je uzimao shizofrenika Bruna S. (Tajna Caspara Hausera, 1974., Strozzek, 1977.). Uronio je u radikalno Druge kulture, uključujući aboriginsku (Gdje sanjaju zeleni mravi) i onu amazonijskih Indijanaca. U Tajni Caspara Hausera bavarsku je i njemačku kulturu izložio pogledu bezuvjetna Divljaka, čovjeka koji je odrastao a da nije svladao govor, čitanje, pa čak i dvonožni hod. Kao da je taj motiv u malom simulacija cijelog Herzogovog umjetničkog kreda koji teži tome da se vrati stanjima prije zapadne racionalnosti koja je za Herzoga iskvariteljstvo. Zato njegovi filmovi poput Fitzcarralda ili Aguirre nisu samo prosvjed protiv kolonijalizma i zapadocentričnosti, kako se često navodi. Oni su filmovi u polemici sa Zapadom kao misaonim sustavom.

Treba li se onda čuditi što je Herzog zagovarao film «kao umjetnost nepismenih, a ne pismenih»?


Od polovice osamdesetih Herzogova je slava potamnila. Nanizao je ponešto nezapaženih filmova, uključujući i propali alpinistički film Krik iz kamena gdje je koketirajući s Bergfilme tridesetih nevješto kročio na strano mu područje žanrovskog filma. U devedesetima se posvetio dokumentarizmu i nanizao hrpu često fascinantnih dokumentaraca koji se bave tako čestim hercogovskim temama amazonskim Indijancima ili spiritualnim revivalom u bivšem SSSR-u. Prošle se godine vratio u filmski mainstream koprodukcijom na engleskom jeziku Invincible, bezličnim filmom u kojem Tim Roth glumi Hitlerova astrologa i opsjenara Hanussena. Osrednji film ne naviješta da bi se Herzog mogao vratiti na velika filmska vrata.



Paradoksalno, dok Herzog kao redatelj tavori, slava Herzogovih ranih filmova doživljava novi procvat. Umoran od mainstreama filmski pomladak iz devedesetih rado otkriva Herzoga kao buntovna djeda i potrebna prethodnika. Herzogov utjecaj danas je mnogo jači nego u njegovo zlatno doba, i osjeća ga se kod brojnih filmaša poput Litvanca Šarunasa Bartasa, Škotice Lynn Ramsay ili kineske «šeste generacije». Nije čudo da je proturječni guru novog američkog filma Harmony Korine sebi svojstveno prepotentno izjavio da je Werner Herzog jedini svjetski redatelj kojeg cijeni. Upravo je zato Herzoga pozvao da glumi u filmu Julien: donkey boy. Gospodin Stipetić u tom filmu glumi oličenje opresivnog poretka koji je svojim filmovima slamao tiranskog oca koji obezvrjeđuje svoje shizofreno dijete. U jednoj od najokrutnijih scena suvremene filmske alternative Herzog mladića u vrtu kupa ledenom vodom iz crijeva.
Mrtav kao aktivan filmaš, ali nikad življi kao legenda i kao kreativno vrelo, Werner Stipetić danas ima 60 godina i pomalo je nalik jednom od svojih likova, Nosferatuu: nije ni mrtav ni živ, opasan je i istodobno fascinantan.

autor:
Jurica Pavičić