Jan 9, 2012

Sve što želite znati o EU (a mediji ne spominju) - Nacistički koreni EU [TXT]

Donosimo kratak pregled razvoja ideje o europskom ujedinjenju. Upoznajte sve izvore Europske unije! Od očeva Europe - utopista i nadnacionalista - do nacista!

Ko je sve i kako gradio evropsko jedinstvo? Kako je ideja o federalnoj superdržavi pobedila ideju o zajednici suverenih država kakvu je, npr. zastupao De Gaulle?


Kad upoznamo sve istorijske izvore evropske ideje postaje jasnije zašto se neki od njih u službenim verzijama često preskaču...







Osnove o EU

„Očevi Europe“

Službena propaganda Europske unije kao očeve ideje o eurojedinstvu obično navodi Jeana Monneta i Roberta Schumana ističući njihov plan koji dovodi do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. između šest zemalja (Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluksa).

Monnet i Schuman

Jean Monnet (Jean Omer Marie Gabriel Monnet, 1888-1979), sin francuskog proizvođača konjaka, godine 1931. imao je vanbračno dijete s 22-godišnjom Silvijom Giannini, ženom svog djelatnika, a kako rastave nisu bile dopuštene u Francuskoj, Silvija se 1934. od muža rastala i za Monneta udala u Moskvi.

Robert Schuman, sin Francuza i Luksemburžanke, u I.svjetskom ratu služio je u njemačkoj vojsci, a u II. svjetskom ratu bio je ministar u francuskoj kolaboracionističkoj vladi pod vodstvom Hitlerova saveznika, maršala Petaina, te zastupnik u francuskom parlamentu kada je 10. srpnja 1940. parlament ukinuo francusku Treću republiku. Zato su francuske vlasti nakon rata podigle protiv njega uhidbeni nalog, kojeg se spasio osobnom intervencijom Ch. de Gaullea. Nakon toga Schuman brzo napreduje i postaje ministar financija, a potom vanjskih poslova.

Monnet je 1945. smislio plan trajnog oslabljenja Nijemaca, na način da se nad njemačim oblastima Ruhr i Saar proglasi protektorat, a njemačka proizvodnja ugljena preusmjeri francuskoj industriji za budzašto. Poražena Njemačka to je morala prihvatiti, pa je 1947. utemeljena Međunarodna uprava za Saar.

U međuvremenu se shvatilo da bi ta otvorena otimačina njemačkog ugljena dovela do novih sukoba, zato su Monnet i Schuman smislili novi plan.

Tako su došli na ideju o formiranju Europske zajednice za ugljen i čelik u kojoj bi sudjelovala i Njemačka, na način da bi 6 zemalja zajednički upravljalo resursima. Saarska oblast vraća se Njemačkoj 1947. godine, ali Francuzi su zadržali povlašteno pravo na njemački ugljen sve do 1981.

Jean Monnet je “duhovni” začetnik ideje o ujedinjenoj Europi. Smatran je “ocem ujedinjene Europe”.

Na temelju Monnetovih ideja Jacques Delors kasnije je govorio kako će do 1992. godine Europska komisija postati neka vrsta europske Vlade.

I gle čuda, postala je baš to.

„Napasti nacionalne suverenitete“

Ovakav nadnacionalni projekt imao je za glavni cilj uništiti nacionalni suverenitet pojedinih država, čemu je Jean Monnet, zapravo, posvetio svoj život. Najveća prepreka Monnetovu projektu je nacionalni suverenitet. Stoga je sam Monnet ovim riječima definirao svoje ciljeve:

“napasti nacionalne suverenitete”;
“zaobilaženje nacionalnih interesa”;
“Europa mora biti organizirana na federalnim osnovama”;
“nemoguće je riješiti europske probleme među državama ukoliko one zadrže u cijelosti svoj suverenitet”;
“neće biti mira u Europi ukoliko će se države temeljiti na osnovama nacionalnog suvereniteta”;
“transformacija kapitalističke forme iz prošlosti”.

“Fuzija ekonomskih funkcija prisilit će države da svoju suverenost sliju u jedinstvenu europsku državu”, naglasio je kralj konjaka Monnet 3. travnja 1952.

Od kolaboracionista do blaženika

Dr. iur. Robert Schuman (1886-1963), francusko-njemački je političar, a kao ministar vanjskih poslova Francuske pripremio je tzv. Schumanov plan čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Francuske i Njemačke i to putem integracije industrije koja je bila važna za vođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačke i Francuske, ali i razvoj integracijskog europskog procesa, s krajnjim ciljem ostvarenja europske federacije. Dana 9. V. 1950. održao je govor u kojem su prvi puta javno izložene ideje eurojedinstva, pa se taj dan slavi kao Dan EU. Kasnije je bio prvi predsjednik Europskog parlamenta. Pored J. Monneta, slovi za jednog od glavnih arhitekata EU, Vijeća Europe i NATO-a.

Godine 1958. osvojio je Karlspreis, nagradu njemačkoga grada Aachena, koja se dodjeljuje ljudima koji su doprinijeli “europskoj ideji” i “europskom miru”, a u počast Karla Velikog, vladara prostora današnje Francuske i Njemačke, koji je stolovao i pokopan je u Aachenu. Također bio je vitez reda pape Pija IX. Ledičan i skroman, Schuman je bio religiozan izučavatelj Biblije, “strogo neovisan mislilac”, meditativan i odvažan politički aktivist. Njegov angažman u kolaboracionističkoj vladi maršala Petaina često se preskače.

Nadbiskup André Lacrampe potvrdio je 2004. pred biskupima istočne Francuske da je postupak beatifikacije R. Schumana u završnoj fazi. U svom je obraćanju papi nadbiskup naglasio: “Moramo biti prisutni u velikim debatama u našoj zemlji i o budućnosti Europe, doprinoseći davanju duše kontinentu kako bi to želio i Robert Schuman, čiji je proces beatifikacije u završnoj fazi.”

Ivan Pavao II. u više je navrata predstavljao Schumana kao model kršćanskog političara, a napose pri papskoj vizitaciji Strasbourga 1988. godine.

Primivši u studenome 2003. sudionike seminara u organizaciji Fondacije Roberta Schumana, Sveti je Otac naglasio osobnosti promotora europskog ujedinjenja: Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea de Gasperija, “ljudi nadahnutih dubokom kršćanskom vjerom.”

Utopisti i nadnacionalisti

Da je ideja o federalnoj Europi kakva danas postoji bila nazočna i prije Monnetovih i Schumanovih operacija, vidljivo je i iz razmišljanja nekih ranih “otaca Europe” iz perioda 1918-1933. (razdoblje rađanja europske ideje).

Nakon I. svjetskog rata vodeće političare i biznismene zapadne Europe zaokupljala je vizija o izgradnji „Sjedinjenih Europskih Država“.

Čak prije završetka rata talijanski industrijalac Agnelli, vlasnik “Fiata” 1918. objavljuje knjigu “Europska federacija i Liga naroda”, tvrdeći da je federalna Europa jedini učinkoviti protuotrov destruktivnom nacionalizmu. Također se javlja i mladi grof Coudenhove-Kalergi koji 1922. objavljuje knjigu “Pan Europa”.

Sve utopijske vizije iz dvadesetih godina XX. stoljeća, od Lige naroda do Pan Europe i Briandove “Europske federalne unije” dijele istu ideju o narodima koji se udružuju radi suradnje na međuvladinoj razini, što bi bio put prema “univerzalnom miru”, na kojem bi vlade naučile dobrovoljno surađivati za opće dobro, sve to bez napuštanja vlastitog suvereniteta.

Tada se, međutim, javljaju nadnacionalisti - talijanski komunist Spinelli, belgijski premijer Paul-Henri Spaak te dvojica vrlo bliskih prijatelja iz Lige naroda – Arthur Salter iz Komisije za ratne odštete i Jean Monnet, kralj konjaka s poirotovskim brčićima, koji je u svojoj 31. godini bio već zamjenik glavnog tajnika Lige naroda.

Skrivanje političkog cilja europskog projekta

Spinelli je držao da će se za ostvarenje vizije od europskih naroda morati kriti što se točno radi u njihovo ime, sve dok proces ne odmakne dovoljno daleko da postane nepovratan.

Spaak čak savjetuje Monneta da je, za početak, najbolje skrivati politički cilj njihova projekta iza pretvaranja da je riječ o isključivo gospodarskoj suradnji zasnovanoj na ukidanju trgovinskih barijera, tj. samo o običnom “jedinstvenom tržištu”.

Još tada su teoretičari isticali da ne može biti gospodarskog ujedinjenja bez političkog. Tako Arthur Salter u svom djelu “Sjedinjene Europske Države” (1931) ističe:

“Sjedinjene Europske Države moraju biti politička stvarnost, jer inače ne može biti ekonomske stvarnosti.”

U istom djelu zamislio je i “Tajništvo” buduće takve zajednice koje bi trebalo biti iznad ovlasti nacionalnih ministara i trebali bi ga voditi ljudi koji više ne duguju nikakvu nacionalnu lojalnost. “Novi međunarodni dužnosnik”, piše Salter, “nešto je posve novo u svjetskoj povijesti”, a kao način potkopavanja “nacionalizama” predložio je razbijanje država članica na regije.

Taj nadnacionalni princip inspirirat će Monneta da tridesetak godina kasnije osnuje Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), osmišljenu kao zametak budućih Sjedinjenih Europskih Država, pri čemu će “Tajništvo” o kojem je govorio Salter postati ono što danas poznajemo kao Europsku komisiju. U doba Europske zajednice za ugljen i čelik Monnet izjavljuje:

“Nikad nećemo moći dovoljno naglasiti da su šest članica Zajednice prethodnici šire, ujedinjene Europe čije granice određuje samo onaj tko se još nije pridružio. Naša zajednica nije udruga proizvođača ugljena i čelika: ona je začetak Europe.”

Svoje Memoare J. Monnet završio je ovim riječima:

“Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.”

Nacistički “doprinos” ideji europskog ujedinjenja

Razmatrajući ideje mnogih nacista vezane uz europsko ujedinjenje, neki su teoretičari (osobito britanski) naprečac zaključili kako je briselska Europska unija duboko ukorijenjena u nacizmu. Takvo zaključivanje nije sasvim precizno.

Nije točno da su prethodnici, a ni sljednici nacista, imali na umu istu stvar. Razlika, i to veoma bitna, jest, naravno, u načinu ostvarenja tih ideja. Očevima Europe ni na kraj pameti nisu bile Hitlerove zločinačke metode kao sredstvo ostvarenja europskih ciljeva. Pa ipak, potrebno je razmatrati i nacističke teorije o europskom ujedinjenju, budući da se tu mogu zapaziti mnoge zamisli koje će se kasnije razviti. A i prvi je predsjednik Europske komisije bio vrlo blizak nacizmu. Njemu ćemo se vratiti kasnije.

Dakle, iako će dolaskom Hitlera na vlast 1933. nacionalsocijalizam razvijati ujedinjenje Europe na potpuno drukčijim osnovama od onih koje su dijelili “očevi Europe”, radi potpune slike o izvorima i razvoju objedinjavanja europskih naroda u jednoj državi, mora se navesti i nacistički “doprinos” putu europskog ujedinjenja.

Nacistička “Europska zajednica”

Hitlerov ministar gospodarstva Walther Funk još je 1940. zagovarao ideju Centralnoeuropske unije i “europskog ekonomskog područja” s “fiksnim valutama”.

On i Hitlerovi ideolozi H. Hunke i G. Koenig objavili su 1942. godine, nakon velikog znanstvenog skupa u Berlinu, djelo pod naslovom “Europska zajednica” u kojem Funk konstatira kako “nijedna nacija u Europi ne može sama ostvariti najvišu razinu gospodarske slobode potrebne za udovoljavanje svim društvenim potrebama.”

U knjizi “Europska zajednica” najeminentniji njemački stručnjaci iznijeli su nacrte za slobodan protok roba i kapitala u cijeloj Europi (uključujući i Englesku), zatim carinsku uniju, novi sustav kreditiranja, platnog prometa, koordiniranih poreza, cijena i plaća i poljoprivredne proizvodnje na europskom tlu. “Mora postojati spremnost podređivanja vlastitih interesa interesima Europske zajednice”, naglasio je Funk.

Heinrich Hunke smatrao je da je ekonomija klasične države “mrtva” i da je “njezina sudbina europska ekonomija” te da “sudbina i opseg europske suradnje ovisi o novom zajedničkom ekonomskom planu”. G. Koenig konstatirao je da je ”pred nama zadatak stvarnog europskog zajedništva... Uvjeren sam da će taj pothvat potrajati i nakon završetka rata.”

Puna potpora vlasti

Imali su i potpunu potporu vlasti. Dr. Josef Göbbels, Hitlerov ministar propagande 1940. je izjavio da “za 50 godina ljudi više neće razmišljati o državama”, a H. Göring je 22. lipnja iste godine izdao zapovijed o žurnoj izradi projekta “širokoga gospodarskog ujedinjenja Europe”. Nacrt projekta predan je Vladi njemačkog Reicha 9. srpnja 1940, a u njemu se predlaže ukidanje carinskih granica u Europi i uspostava područja bescarinske trgovine.

Čak je i propagandna terminologija planova o uspostavi tisućljetnog Trećeg Reicha i novijeg pothvata, Europske unije, slična. Najutjecajniji nacionalsocijalistički tjednik “Das Reich” od sredine 1941. vrvio je raznoraznim proeuropskim izrazima kao što su: vizija nove Europe, novi europski poredak i Lebensraum Europe.

Tjednik “Das Reich” bio je projekt dr. Göbbelsa koji je u njemu dvaput mjesečno pisao naslovnu kolumnu, a osim u Njemačkoj, raspačavao se u Švicarskoj i drugim europskim zemljama.

I drugi su marljivo radili na ostvarenju europskog jedinstva. Ribbentrop (Hitlerov ministar vanjskih poslova) u jesen 1942. u svom ministarstvu uspostavlja Europsku komisiju. Europsku komisiju vodili su W. Daitz i A. Six i sastavila je podrobne planove za “Europsku konfederaciju”. Sastavljen je i europski Ustav, koji je definirao ovlasti i strukturu buduće zajedničke europske države na kojoj su ozbiljno radili. Ribbentrop je 21. ožujka 1943. istaknuo:

“Mislim da bismo, kako je već prije Führeru predloženo u mojim zapisnicima, trebali što prije, čim postignemo značajan vojni uspjeh, proglasiti europsku konfederaciju u posebnom obliku”. (Ribbentrop, European Confederation, 21.III.1943., reprint Lipgens, str. 122-123.)

Heinrich Himmler je u središnjici SS-a utemeljio posebni Ured za europsko planiranje, koji je, unatoč ratnim nedaćama, od studenoga 1941. do ožujka 1944. razrađivao “Priručnik europske socijalne politike”, a tijekom 1944. Ured je, među ostalim, zaključio i da će nakon ratne pobjede biti potrebno uvesti novu, zajedničku europsku putovnicu. Uranio je: harmonizacija europskih putovnica započet će tek 1980!

I sam Führer zanosio se idejom europskog jedinstva još prije rata:

“Kolikih bi problema čovječanstvo, a posebno europski narodi, bilo pošteđeno da su se prirodni i očiti životni uvjeti poštovali kad su se politički oblikovali europski životni prostor i gospodarska suradnja! Europski narodi čine obitelj u ovom svijetu! Nije baš inteligentno zamišljati da tako napučena kuća kao što je Europa, zajednica naroda, može još dugo održati različite pravne sustave i različite koncepcije zakona.” (Adolf Hitler, govor u Reichstagu, 7. ožujka 1936.)

Hitler i, kako smo vidjeli, čitava njegova vlada intenzivno su se bavili razrađivanjem ideje o “europskom jedinstvu” i radili na “Europäische Wirtschaftsgemeinschaft”, tj. na Europskoj ekonomskoj zajednici. Kako su prošli, to je dobro poznato. No, jesu li kome ostavili u zalog budućnost europske ideje? Pročitajte u nastavku!

Europa u nastajanju: sastanak od 24. IV. 1964.

U prilogu dokumentima sa suđenja u Nürnbergu za ratne zločine nalazi se i pismo kojeg je direktor glasovitog koncerna IG Farben (temelj nacističke industrije smrti kojeg je, inače, financirao i Prescott Sheldon Bush, bankar, senator i otac G.H.W.Busha te djed G.W.Busha) August von Knieriem poslao nacističkoj vladi 20. srpnja 1940.

U tom su pismu navedena sredstva pomoću kojih IG Farben namjerava učvrstiti svoju vodeću ulogu u Europi, pa se u tu svrhu navode: zajednička europska valuta, zajedničko europsko zakonodavstvo, čak i europski sudski sustav, razumije se – sve pod kontrolom IG Farbena, koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najmoćnijih svjetskih monopola. Navedeni dokument može se pogledati na stranici: http://www.profit-over-life.org/books/books.php?book=39

Većina menadžera zloglasnog IG Farbena je nedugo nakon najpoznatijeg svjetskog suđenja ponovo zauzela vodeće pozicije u poslijeratnoj njemačkoj industriji. Tako su se dana 24. travnja 1964. godine nekad aktivni članovi IG Farben naci-koalicije, ključni arhitekti Europske unije, okupili u Bruxellesu, samom središtu Europske zajednice, kako bi s predsjednikom Komisije EEZ starom kontinentu odredili novu budućnost. Izvolite ih upoznati:

1. Walter Hallstein (1901-1982), prvi predsjednik Europske komisije (od 1958. do 1967.), ugledni pravnik i odvjetnik nacizma.

2. Ludwig Erhard, kancelar Njemačke, ranije ekonomski savjetnik IG Farbena, odgovoran za reintegraciju menadžera IG Farbena osuđenih u Nürnbergu za zločine protiv čovječnosti na vodeće korporativne pozicije u poslijeratnoj Njemačkoj.

3. Ludger Westrick, šef Kancelarijata, predsjednik "Vereinigte Industrie-Unternehmen AG" za vrijeme nacizma, poslije član CDU-a.

4. Karl Carstens, registrirani član nacističke stranke NSDAP, oduševljeno pristupio SA još 1934. Dvadeset godina poslije pridružuje se njemačkoj službi vanjskih poslova i postaje njemački predstavnik pri Vijeću Europe.

5. Karl-Günther von Hase, pripadnik Wermachta od 1936. Sudjelovao je u invaziji nacističke Njemačke na Poljsku u 1939., bitki za Francusku 1940. i pohodu na Rusiju. Kasnije ugledni političar i od 1962. do 1967. glasnogovornik njemačke vlade.


Lik i delo prvog predsednika Europske komisije

Walter Hallstein bio je prvi predsjednik Europske komisije od 1958. (koje godine je nazočio sastanku Družbe Bilderberg) do 1967. godine, a njegova je karijera doista vrlo živopisna.

Prije rata bio je profesor privrednog prava na Sveučilištu u Rostocku te član Nationalsozialistische Volkswohlfahrt (NSV), njemačke “dobrotvorne ustanove” organizirane po uzoru na Nacističku stranku, a koja je preuzela i mnoge državne poslove (osobito na području djece i dječjeg rada). Bio je i član Nacionalsocijalističke komore pravnika i sudaca.

U rat se aktivno uključio 1942. te dogurao do čina natporučnika u sjevernoj Francuskoj, ali ga 1944. zarobljavaju saveznici i odvode u zarobljenički logor u Mississipiju, gdje je osnovao i pune dvije godine vodio “logorsko sveučilište” držeći ostalim logorašima lekcije iz pravne znanosti.

Nakon rata predavao je na Sveučilištu u Frankfurtu, gdje je postao rektor, a na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu predavao je međunarodne odnose. Lipnja 1951. njegovu stručnost prepoznaje njemački predsjednik Konrad Adenauer, imenuje ga državnim tajnikom i šefom njemačke delegacije na pregovorima o Schumanovu planu.

Autor je tzv. Hallsteinove doktrine i odigrao je vrlo značajnu ulogu u pregovorima o EEZ i Euroatomu. Potpisnik Rimskog ugovora iz 1957. Kao jedan od ključnih arhitekata europske ideje 1958. postaje prvim predsjednikom Komisije EEZ (kasnije Europska komisija) i u toj fotelji ostaje do ostavke 1967.

Za svoj rad primio je brojne nagrade, osamnaest počasnih doktorata europskih i američkih sveučilišta, a i Institut ustavnog prava berlinskog sveučilišta Humboldt nazvan je njegovim imenom. Njegova suradnja s predstavnicima IG Farbena i nacistička prošlost često se, razumljivo, izostavljaju iz njegovih veličanstvenih biografija.

Charles de Gaulle izražavao je sumnju u Hallsteinove prave namjere. “Više sam se puta susreo s njim”, pisao je de Gaulle u Uspomenama na nadu 1970. godine, “i pozorno promatrao njegovo djelovanje, tako da lako mogu reći da je na svoj način W. Hallstein iskren europejac, ali samo zato što je u prvom redu ambiciozan Nijemac. Europa kakvu bi on rado vidio sadržava okvir u kojem bi njegova država bez ikakvih troškova ponovo našla ugled i jednakost prava, koje su uništile Hitlerova ludost i poraz. Na taj bi način Njemačka dobila na težini i na koncu pitanja uredila tako da bi njezine sporove u pogledu teritorijalnih zahtjeva i ponovnog ujedinjenja podupirala moćna koalicija.”

Temelji nedemokratske federacije

Kao zagovornik federalne Europe s jakom Komisijom (nasuprot de Gaulleovoj ideji o Europi država s jakim nacionalnim parlamentima), u svojoj knjizi “Europa u nastajanju” Hallstein opisuje nastanak mašinerije Europske zajednice na način “da se Komisiji povjerava ono što praktički odgovara monopolu davanja inicijative u svim pitanjima koja se tiču Zajednice.”

Štoviše, Hallstein maltene proročki opisuje ono što će se Lisabonskim ugovorom postići gotovo četiri decenije kasnije: izričito izjavljuje da će par izuzetaka od gornjeg pravila “biti uklonjeno najskorijom prigodom” te da bi “Komisiju trebalo ovlastiti da poduzima sve mjere potrebne za implementaciju Ugovora vlastitim autoritetom, bez potrebe specijalnog i specifičnog odobrenja Vijeća ministara.”

Jer, tvrdi on, “praksa je pokazala da Vijeće ministara po samoj svojoj prirodi nije najbolji instrument za bavljenje administrativnim pitanjima koja obuhvaćaju sve zemlje članice, pa su mnoge njegove ovlasti već prenesene na Europsku komisiju. Taj trend treba nastaviti. Izvršni autoritet i ovlasti Komisije treba ograničiti samo kada to Vijeće ministara i Europski parlament zajednički odluče.”

Takve krajnje nedemokratske Hallsteinove ideje u potpunosti su se ostvarile u suvremenoj nedemokratskoj Europskoj komisiji, izvršnom tijelu Unije.

Hallstein je inzistirao na pravu da bira svoje suradnike i žestoko se odupro pritisku nacionalnih vlada da prihvati njihove kandidate. Taj će se “dobar običaj” održati do danas. Uživao je u pompi vlasti, primajući izaslanike u kraljevskom stilu. Hallsteinovi dužnosnici “postali su malo uobraženi” i poprimili naviku oslovljavati jedni druge s “vaša ekselencijo”.

Rađanje europskog korporatizma

Korporatizam je način upravljanja suvremenim superdržavama. Vanjska, vidljiva vlada zapravo nije uopće nikakva vlada. Njezinu moć vladanja sve više nadomješta utjecaj moćnih korporacija (otuda korporatizam) koje, zbog posvemašnje premreženosti političko-gospodarskih elemenata, u potpunosti preuzimaju upravljanje državom. U korporatističkoj državi korporacije su vlada, a političari to nisu: umjesto toga, oni su provoditelji politike za vladajuće korporatiste. Shodno tome, političari i ne rade u korist svojih građana: oni provode politiku koju nisu stvorili glasači, već nekoliko neizabranih skupina koje stvaraju politiku (tzv. think tankovi i organizacije Novog svjetskog poretka). Tako oblikuju svijet na način koji odgovara onima koji kontroliraju korporacije.

Korporatizam je, još od XIX. stoljeća, toliko čvrsto ukorijenjen u Sjedinjenim Državama da se opravdano može postaviti pitanje jesu li SAD uopće država. Ondje je korporatizam posve prožeo državu, nadzire i stvara vladu i politiku, rat i poslovanje, medije i obrazovanje, kao i strukturu svijesti građana. Po ovom pitanju Europa, kako se čini, malo kaska za Amerikom, no pohlepni pipci korporatizma sve su uočljiviji i u Europi.

Različiti think tankovi i lobisti u stvari financiraju (lobiranje=financiranje) političare: oni ih plaćaju da izglasavaju i provode neke zakone koji odgovaraju korporatističkim interesima i tako određuju njihovo političko usmjerenje. Onaj koji ponudi najveću isplatu može navesti politički centar na izradu i izglasavanje određenih zakona, stoga politički centar kontroliraju oni koji imaju najviše novca, a to su, jasno, korporatisti. Tako vlast u stvarnosti ne kontroliraju glasači (građani), već određene interesne grupe koje plaćaju i određuju politička usmjerenja političara u Bruxellesu (kao i u Washingtonu i drugdje). One za koje ljudi obično misle da donose odluke (političare, vlasti) kontroliraju korporatisti, ne građani.

Eurokorporatizam i fašizam

Korporacije imaju fašističku strukturu, pa je slijedom toga svaka država utemeljena na korporatizmu u svojoj biti fašistička. Th. J. DiLorenzo, profesor ekonomije sa Sveučilišta Loyola kaže da “[k]ada većina ljudi čuje riječ 'fašizam' najprije, dakako, pomišljaju na njegov ružni rasizam i antisemitizam koje su prakticirali totalitarni režimi Mussolinija i Hitlera. Međutim postojao je i ekonomsko-politički dio fašizma, poznat u Europi tijekom 1920-ih i 1930-ih godina kao 'korporatizam', koji je bio nužni sastavni dio ekonomskog totalitarizma koji su prakticirali Mussolini i Hitler. Takozvani korporatizam u Italiji i Njemačkoj usvojen je tijekom 1930-ih, a poslužio je kao 'model' mnogim intelektualcima i onima koji donose političke odluke u SAD-u i Europi. Ustvari, inačica ekonomskog fašizma 1930-ih usvojena je u SAD-u i postoji sve do danas. U SAD-u takva politika nije nazvana 'fašizmom' nego je prozvana 'planiranim kapitalizmom'. Naziv fašizam možda više nije politički prihvatljiv , ali njegov sinonim 'industrijska politika' još je uvijek popularan.” (DiLorenzo, Thomas J.: Economic Fascism, 1993.)

Tako je neoliberalna paradigma koju Unija formalno proklamira, sa svim onim deregulacijama, liberalizacijama, slobodnim tržištima i ostalim bakračima, zapravo samo plodno tlo na kojem raste i buja vrlo stvarna moć skupine užasno bogatih korporatista.

U Europskoj se komisiji, tijekom vladavine njezina prvog predsjednika Hallsteina, a i nakon njega, namnožilo mnogo osebujnih “komesara”– raznolikih smutljivaca, fašistoidnih likova i krupnih kapitalista (ili tajkuna u nastajanju). Tijek karijere komesara koji ravno iz fotelje u europskoj birokraciji preko noći skaču u upravne odbore golemih globalističkih koncerna jasno svjedoči o korporatističkom modelu koji se čvrsto ukorijenio u Uniji. Navedimo tek neke:

Étienne Davignon, europski komesar za industriju, carinsku uniju i energetiku od 1977. do 1985. Kao i predsjednik Komisije Thorn s kojim je radio, član je Trilateralne komisije. Od 1989. do 2001. predsjednik je kompanije Société Générale de Belgique. Godine 2005. postaje predsjednikom upravnog odbora Družbe Bilderberg, što je i danas. Član je odbora direktora farmaceutske tvrtke Gilead.

Guido Collona di Paliano, europski komesar od 1964. do 1970. najprije za interno tržište i usluge tijekom druge Hallsteinove komisije, a kasnije komesar za poduzetništvo i industriju. Član Trilateralne komisije. Ranije, tijekom 1930-ih bio je vice-konzul Musolinijeve Italije, a Franca Iacovetta, Roberto Perin i Angelo Principe u knjizi “Unutarnji neprijatelji” opisuju ga kao “marljivog fašista”.

François-Xavier Ortoli, predsjednik Europske komisije 1973-77, a od 1977-84. komesar za ekonomiju i financije krasan je primjer jasne sprege europske politike i krupnog kapitala. Odmah nakon njegova zadnjeg mandata komesara postaje šef francuske petrokemijske industrije Total, a tijekom 1983. nazoči prvom sastanku “Europskog okruglog stola industrijalaca”, utjecajne interesne grupe u EU koja obuhvaća predstavnike petrokemijske (Shell) i farmaceutsko-kemijske (Ciba-Geigy, danas Novartis) industrije i kompanije drugih industrijskih sektora.

I mnogi drugi komesari povezani su s Družbom Bilderberg i/ili s Trilateralom i korporacijama...

Peter Sutherland, odmah po isteku mandata ušao je u odbor direktora BP-a, a kasnije, dok je još bio u njemu – postaje Barrosov savjetnik za energetiku! U odboru je Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po odlasku s dužnosti, komesar van Miert odmah ulazi u odbor direktora belgijskog farmaceutskog giganta Solvaya, a bio je i u odboru američkog Eli Lilly-ja. Godine 2005. Barroso ga uključuje u projekt EU satelita Galileo.

...ili s lopovlukom!

Édith Cresson, komesarka u zlosretnoj Santerovoj komisiji optužena je za serijsku prijevaru, krivotvorenje ugovora i potpisa itd. Draga Madamme Édith svog “bliskog prijatelja” Renéa Berthelota, inače vremešnog zubara, uposlila je kao dobro plaćenog savjetnika Europske unije za HIV/Aids.

Već iz nekoliko naprijed navedenih primjera razvidno je kako su određeni politički moćnici, kod kojih su korporatisti "lobirali" (odnosno koje su potplaćivali da donose i provode zakone kakvi odgovaraju korporatističkim ciljevima) kasnije, po obavljenom poslu, nagrađeni za svoj predani rad u pravilu namještenjima u koncernima koje kontroliraju oni isti korporatisti koji su od njih i tražili (i dobili) uslugu u vidu određenog političkog djelovanja.

Korporatistički izvori europske ideje vrlo su značajni, osobito s obzirom na današnje stanje sveopće krize. To zato, što su je oni i proizveli radi svog dobitka. Vidljive se vlasti građanima prikazuju kao sile dobra, ali su u stvari one samo vidljivi dio stvarne korporatističke vlasti koja ih koristi radi ostvarenja vlastitih sebičnih interesa (bogaćenja) na štetu upravo tih građana kojima je namijenila posvemašnju bijedu.

Korporatisti stvaraju određeni problem za građane kao što su gospodarska kriza, kriza okoliša, terorizam, bolest, rat, globalno zatopljenje i slično, a potom vidljive vlasti (pod utjecajem korporatista) uz pomoć medija (također pod utjecajem korporatista) izmišljaju razlog koji je navodno izazvao neki od navedenih problema te sugeriraju rješenje koje se uglavnom svodi na to da operušaju građane za novac koji će navodno riješiti problem prema određenom planu (npr. programi gospodarskog oporavka, povećani izdaci za borbu protiv terorizma, za rat na drugom kraju svijeta, za razna neučinkovita i štetna cjepiva i slično).

No, na kraju se nekako uvijek ispostavi da je problem bio pretežak i da ga vlasti nisu mogle riješiti, premda su se svim silama trudile. Onda novac uzet građanima za rješavanje problema, kao i sam problem koji i dalje ostaje neriješen, polako nestaju s dnevnog reda i kroz vrijeme padaju u zaborav. Građani, dakako, nikad ne saznaju da su problem namjerno izazvali korporatisti kako bi zaradili i stekli nadzor.

Masonsko-iluminatski koreni evropske ideje

Grof Richard Nikolaus Coudenhove-Kalergi (1894-1972), osnivač Paneuropskog pokreta 1923. u Beču borio se za stvaranje saveza europskih država, 1933/34. blizak autoritarnoj “staleškoj državi”, počasni predsjednik Europskog pokreta. Primljen je 1922. u bečku masonsku ložu “Humanitas”. Otac Heinrich mu je bio austrougarski veleposlanik u Tokiju, a majka Micuko bila je Japanka.

Već u svojim kasnim dvadesetima objavljuje 1922. knjigu “Pan Europa” i osniva istoimeni klub. Ideja mu je bila da se njemačka i francuska industrija čelika, radi očuvanja mira, moraju spojiti u jedinstvenu pan-europsku industriju, a što bi predstavljalo temelj za buduće federalne “Sjedinjene Europske Države” prema američkom modelu. Bio je, međutim, odlučan u tome da cilj federacije ne bi smio biti posvemašnje iskorjenjivanje nacionalnih identiteta ili smanjivanje suvereniteta njenih članica, već slavljenje “europskog duha” stvaranjem okvira u kojima će se moći surađivati na opće dobro.

Prikupio je u kratkom roku podršku mnogih europskih vodećih figura toga vremena – od Einsteina i Picassa do ondašnjeg gradonačelnika Kölna Konrada Adenauera koji će odigrati kasnije presudnu ulogu u oblikovanju Europe. Godine 1929. Kalergi temu zadnjeg stavka Beethovenove Devete simfonije usvaja kao himnu Pan Europe; danas je to himna Europske unije.

Iako plemić koji se smatrao džentlmenom i isticao poštenje, fair-play, ljubaznost i racionalni diskurs, u ranoj je mladosti bio antisemit, no kasnije je svoja liberalna stajališta o političkoj ulozi Židova kombinirao s teorijom miješanja rasa, došavši u svojoj knjizi “Praktischer Idealismus” (1925) do zaključka da će čovjek budućnosti biti miješane rase, a sve postojeće nestati ustupajući mjesto euroazijsko-negroidnoj rasi budućnosti sličnoj po izgledu drevnim Egipćanima. Filozof i pol.

"Samo ujedinjena Europa može izvršiti svoju zadaću u svijetu. Samo ujedinjena Europa može na dulji rok osigurati naš slobodarski demokratski red", rekao je bivši njemački kancelar Helmut Kohl 4. svibnja 1983. U međuvremenu, Europska je unija postala realnost, s otvorenim granicama, s europskom valutom, europarlamentom i europskim sudom.

Godine 1926. misli o takvom europskom ujedinjenju smatrane su političkom utopijom, ili pak čistom glupošću. Unatoč tome, 3. listopada 1926. sastalo se u bečkom Konzerthausu oko 2000 predstavnika 24 nacije na prvom Paneuropskom kongresu, na poziv čovjeka kojega danas mnogi drže "izumiteljem" europske misli - grofa Coudenhove-Kalergija, koji si je nakon Prvoga svjetskog rata, pod utjecajem sloma austrougarske monarhije, stavio u zadatak stvoriti miroljubivu, ujedinjenu Europu "od Portugala do Poljske".

"Europa će, za jedno stoljeće, postojati kao slobodna zemlja braće na prelijepom kontinentu", zaneseno je isticao kozmopolitski grof. Još 1919. svoj je plan o ujedinjenju Europe iznio prvom čehoslovačkom predsjedniku T. Masaryku, a 15. i 17. studenoga 1922. u berlinskom Vossischen Zeitungu i bečkoj Neue Freie Presse objavljuje članak pod nazivom "Paneuropa - prijedlog". Temeljna misao bila je ova: politički ujedinjena Europa na podlozi njemačko-francuskog bratstva. Ako se to ne postigne, izbit će Drugi svjetski rat kao "grozomorni rat budućnosti". U travnju 1924. napisao je i "Paneuropski manifest" u vlastitim novinama "Paneuropa". Isticao je kako u trenucima kad svijet gori nema nitko, tko je u mogućnosti poduzeti kakvu akciju, pravo provoditi introspektivan život.

Godine 1923. utemeljuje Paneuropsku uniju kao prvi pokret za europsko ujedinjenje. Prilaze mu bivši političari, gospodarstvenici i intelektualci iz čitave Europe. Pokret su poduprli njemački ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann i francuski premijer Aristide Briand. Kasnije se pridružuju veliki državnici poput Winstona Churchilla, Roberta Schumana i Konrada Adenauera.

Na paneuropskom kongresu 3. listopada 1926. predstavio je Coudenhove-Kalergi svoj politički program: brisanje granica između europskih država, postizavanje europskog državnog saveza, ravnopravnost i razumijevanje među narodima kao pretpostavka za mir, slobodu i blagostanje.

No, uvjereni demokrat Coudenhove-Kalergi baš i nije bio. Kako bi pomirio određene interese koji su se u tadašnjoj poslijeratnoj Europi kretali od fašizma do boljševizma, predložio je ovakvu kvadraturu kruga: "Tko podupire europski državni savez, ne smije očekivati da će sve države biti jednako uređene, nego se mora naviknuti talijanski fašizam prepoznati kao ravnopravnu činjenicu francuskoj demokraciji i pokušati organski obuhvatiti takve različite države u dolazećem europskom državnom savezu."

Do realizacije nije došlo. No, ono što se poslije događalo Coudenhove-Kalergi je predvidio. Na komemoraciji za austrijskog saveznog kancelara Engelberta Dollfussa kojeg su ubili nacisti, 23. studenoga 1934. rekao je: "Ovo su dani u kojima se odlučuje o ratu i miru. Europa ima izbor: uzlet ili pad. Borba za Europu borba je između dobra i zla, između reda i kaosa."

Jedan od oduševljenih grofovih pristaša, kasnije i vođa Paneuropskog pokreta je i iluminat Otto von Habsburg, punim imenom nadvojvoda Franz Joseph Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius austrijski, pripadnik čistokrvne iluminatske loze Habsburgovaca koji je zajedno s Antoineom Pinayem, bivšim francuskim premijerom i J.Violetom, francuskim odvjetnikom i špijunom 1969. osnovao “Le Cercle”, sestrinsku organizaciju Družbe Bilderberg, koja kao i Trilaterala i CFR okuplja globalne svjetske elitiste poput Kissingera, Brzezinskog, Rockefellera i sl. Glavni cilj Le Cerclea je zaokret udesno u političkoj klimi Europe.

Otto von Habsburg, strastveni zagovornik eurojedinstva, kaže:

“Onaj tko nije optimističan u pogledu europskih napora, bit će uvijek na krivoj strani.”

Otto je, kako se to isticalo u glavnim medijima, bio "osvjedočeni prijatelj" Hrvatske, a posebno se naglašavala njegova pomoć u prvim danima Hrvatske neovisnosti. Naime, upravo je Habsburg u raznim europskim institucijama neumorno lobirao za priznanje hrvatske samostalnosti i suverenosti. U vrijeme Domovinskog rata bio je angažiran u prikupljanju humanitarne pomoći. Potom se, dakako, gorljivo zauzimao za utrpavanje Hrvatske u Europsku uniju, pri čemu je - očekivano - namjerno brkao Europu i Europsku uniju:

“Hrvatska po svojoj cijeloj povijesti i tradiciji, nije zemlja Balkana već država Srednje Europe. Usprkos svim otporima iz Bruxellesa, vlast u Zagrebu se čvrsto drži orijentacije da uvede Hrvatsku u Europsku uniju. Tamo je i pravo mjesto te zemlje, kojoj je tijekom stoljeća za mnogo toga Europa morala biti zahvalna. Europa ne može biti cjelovita bez te vrijedne zemlje, pune tradicije, koja na osebujan i jedinstven način ujedinjuje sredozemnu i srednjoeuropsku kulturu”, napisao je von Habsburg u knjizi Paneuropska ideja: vizija postaje zbiljom.

Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjeg cara Austro-ugarske monarhije, preminuo je početkom srpnja 2011. u dobi od 98 godina u svom domu na jezeru Starnberger u Bavarskoj.

Masonski utjecaj u Europskoj uniji danas

Što se tiče masona, oni i danas nastoje održati svoje veze s Unijom. Evo jednog primjera. Masonska Francuska federacija humanog prava predstavljena njenim predsjednikom, Michelom Payenom, susrela se 8. travnja 2008. s predsjednikom Europske komisije José-Manuelom Barrosom. U masonskoj delegaciji još su se nalazili predstavnici Ženske velike lože Francuske, Velikog orijenta Portugala i Velikog orijenta Francuske koji su i inicirali ovaj sastanak u skladu s odlukama na sastanku Velikih meštara i predsednika održanom u siječnju 2008.

Taj susret predstavlja značajan događaj u pogledu mjesta slobodnog zidarstva u okviru izgradnje Europe. Masonska je delegacija s radošću primila uvjeravanja predsjednika Komisije Barrosa koji je izrazio svoju privrženost principu laicizma i principu odvojenosti vere od države.



Masonski utjecaj u Europskoj uniji. - Gore lijevo: António Reis Veliki meštar masonske lože Grand Orient Lusitano (Portugal), gore desno: Yvette Nicolas Velika Učiteljica Velike ženske lože Francuske, dolje lijevo: José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, dolje desno: Jean-Michel Quillardet, Veliki meštar lože Grand Orient Francuska.



Delegacija je naglasila važnost Prosvjetljenja u povijesti Europe, kao dimenzije koja se treba uzeti u obzir u najmanju ruku ravnopravno s njezinim religijskim korijenima, a sasvim sigurno bližu drevnim korijenima. Odlučeno je o temeljima komunikacije između liberalnih i nedogmatskih masonskih redova s jedne i službi Europske komisije s druge strane. Tako će, u skoroj budućnosti, Francuska federacija humanog prava izraditi prijedlog u pogledu principa emancipacije koji bi trebali tvoriti temelj svih europskih obrazovnih sustava, a što je u izravnoj vezi s priznanjem pridonosa Prosvjetljenja općoj kulturi naroda koji tvore Europu, kao i u suglasju s načelima Povelje temeljnih prava Europske unije.





izvor:
europskaunija.yolasite.com